INTERVJU VELIMIR PERSASOVIĆ NLB liga je ove godine bila strašno zahtjevna kvalitetom. Postigli smo dobar rezultat i naš plasman na Final Four s druge pozicije bio je blizu maksimuma
Perasović: Meni je svaka utakmica borba na život i smrt


Cibonin trener Velimir Perasović (44) čovjek je koji ne voli govoriti o sebi, vrlo je oprezan kad govori o drugima, ima prigušenu osobnost i diskretan privatni život. No, Peras je hrvatska košarkaška legenda sa četiri zvjezdice. Trostruki je europski prvak sa Splitom, član je srebrne olimpijske vrste iz Barcelone, a četiri puta je bio najbolji strijelac španjolske lige, najjačega ligaškog natjecanja u Europi. Osim toga, sve bolji je košarkaški trener.

To su prošlog ljeta prepoznali Cibonini čelnici i dali mu najveću trenersku plaću u povijesti kluba. Peras je dobio i najveće ovlasti i više nema dovođenja igrača bez trenerova odobrenja. U vrline mu svrstavaju strogoću, upornost i principijelnost, a u mane naglašenu nervozu. Prati ga glas da je trener kamena lica, onaj koji se nikad ne smije. No, i s tim atributima jedan je od perspektivnijih europskih trenera.

Zvati ga Ciboninim preporoditeljem bilo bi pretenciozno, no činjenica je da je s igračkim kadrom koji ima dosad napravio vrlo dobar posao. Peras se u hrvatsku košarku vratio u vrijeme kad je ona živnula na valu dugo čekanog izlaska reprezentacije na svjetsku pozornicu i šestog mjesta Hrvatske na Olimpijskim igrama, te uoči odlaska na EP gdje se nakon 14 godina očekuje medalja. Pred Perasovićem je pak s Cibonom najveći ovosezonski ispit Final Four NLB lige idući tjedan u Beogradu u okruženju tri srpske momčadi.

Kad smo ga pitali kako se kao Splićanin osjeća u Zagrebu, odmjerio nas je pogledom i kazao:

– U svojoj sam zemlji. Kako bih se trebao osjećati?

• Je li vam tko od Vaših bližnjih zamjerio što ste preuzeli najmrskijeg dalmatinskog rivala Cibonu?

– Prvo mi je moj otac rekao: “Di ćeš tamo!?”. Ja nisam opterećen rivalstvom sjevera i juga, no ljudi će dolje i dalje navijati protiv Cibone. Oni u njoj vide crvenu krpu, o kojoj govore iste floskule tipa “lako je njima, oni imaju love koliko hoće”. Radim u Ciboni i znam ta to baš i nije tako.

• U rubriku slabosti neki će Vam pripisati činjenicu da se ne brinete o vlastitom marketingu. Niste baš ljubitelj pojavljivanja u medijima?

– Mislim da ti isti dobro rade za sebe. No, ja ih zbog toga ne hvalim niti kudim. Ja naprosto nisam takav. Ne mnogu protiv svoga karaktera. Volim kad je rezultat mjerilo trenerske vrijednosti.

• Zar se baš Vama nije dogodilo da ste otpušteni neočekivano?

– Da, zbilo se to u Sevilli, i ja tu odluku nisam potpuno razumio jer smo imali solidne rezultate. No, u klubu su se za vlast borile dvije grupacije i izgubila je ona koja je mene dovela.

• Riječ otkaz za prosječnog čovjeka je bauk, no ne i za vas trenere. Kako to uspijevate?

– To je sastavni dio posla. Ne doživjeti otkaz u ovom poslu nije normalno. Dobivali su ga najveći treneri, ili u sezoni ili tako što im nisu produžili ugovor. Radiš s ljudima koji u većini donose odluku ishitreno i nemaju strpljenja.

• Postali ste trener jer ste željeli ostati u košarci. Nije li to odveć nezahvalan posao za nekoga tko je financijski zbrinut?

– Apsolutno jest. Iznimno stresan i težak. No, to je moj izbor.

• Jeste li ikada sami sebi rekli kani se ćorava posla?

– Koliko sve to ima smisla zapitao sam se u onom trenutku kad mi se dogodio srčani incident u Tau Ceramici. No, to je trajalo dva-tri dana. Tako nešto dogodi vam se zbog emocija, situacija nakon poraza i slično. To je posao koji strašno mentalno zamara, no vidio sam da je meni dovoljno mjesec dana da se regeneriram.

• Prati Vas glas da ste natjecateljski, a ne učiteljski tip trenera. Da bolje stvarate rezultat nego mlade igrače?

– Nikad nisam bio u situaciji da se od mene traži da radim na duže razdoblje, da mi je netko rekao: “Nije bitan rezultat, napravi igrače”. Već nakon dva poraza uvijek su pritisci bili veliki. Od prvog dana je tako. Takav klub je vrlo teško dobiti, pitanje je da li i postoji. Jedino sila prilika stvara takvo stanje, kada klub ne može nikoga dovesti. Pogledajmo naše klubove. S kim igra Zagreb? S Drezgom ili Mulaomerovićem? S Papcem ili Štimcem? Zašto je to tako? Zato što je rezultat primaran. Za razvoj mladih igrača mora se nešto pretrpjeti, no to u situaciji u kojoj su klubovi nije jednostavno. Meni je svaka utakmica u NLB ligi bila na život i smrt. Veliku većinu utakmica dobivali smo teškom mukom. Ako te utakmice ne dobiješ, ne ideš na završni turnir, nemaš euroligaški ugovor...

• Dakle, za supertalentiranog Zubčića niste imali prostora?

– Da sam ja osjetio da mi može donositi rezultat, ja bih ga stavio. Kad sam došao ovamo, meni nitko nije rekao da “taj mali mora igrati”, nego “moraš se izboriti i za sljedeću Euroligu”. Ne postoji ovdje klub koji će mi kazati da rezultat nije bitan, neka mladi napreduju. To se dogodilo u Splitu prije četiri godine. Pustili su samo mlade igrače da igraju, bez obzira na rezultat. Njih nije briga i stvaraju se loši mentaliteti.

• Ne bi li momčad morala biti kompromis iskustva i talenta?

– Ima različitih razmišljanja o tome. Imate igrača koji sa 19 godina igraju zrelo, kao što je taj Srbin Mačvan, koji igra kao veteran. U perspektivi će Zubčić biti bolji igrač od Mačvana, no u ovom trenutku je fizički dijete prema ovome. To je pitanje biološkog sazrijevanja.

• Koja tri faktora su najveći stresni rizici u trenerstvu?

– Ako taj posao prihvaćaš preozbiljno i prekruto, nije dobro. Nekome je problem rad s igračima, drugima uprava, trećima mediji.

• Kažete da niste (pre)strog trener, nego principijelan? To ste nastojali pokazati i kod protjerivanja Markote i Wrighta?

– Svjestan sam da je odluka o otpuštanju Wrighta štetna po momčad, jer je dobar igrač, no za klub bi to trebala biti dugoročno dobra odluka. Onog trenutka kad je Wright odbio doći u Dubrovnik, više nije bilo dileme. Kod Markote je bila ista stvar, s tom razlikom što je Wright na treninzima bio primjeran.

• Je li ljudski teško potjerati igrača? Vi ste se zahvalili i Bruni Šundovu?

– Nije lako, no treba pitati i je li ljudski to što su Wright i Markota napravili. To je profesionalizam. Nisu obveze igrača samo doći prvoga i uzeti novac. Ne bih ga potjerao da je zakasnio i da se ispričao i rekao da će platiti kaznu. Kod Šundova je drugi slučaj. On se nije mogao prilagoditi onome što sam ja od njega tražio, što ga ne čini lošim igračem. Dapače, možda će u sustavu nekog drugog trenera izgledati puno bolje.

• Koliko su čvrsto postavljena pravila ponašanja važna za takozvanu kemiju momčadi?

– To je jako važno, no problem je kad vam se incident dogodi u fazi sezone kad nemaš pravo na zamjenu igrača. Kad igrač to zna, on te teoretski drži u šaci.

• Koliko je teško raditi s tipom igrača kakav je Anderson, koji se čini dosta arogantnim?

– Nije jednostavno. Ne želim o tome. No, nikad nije bilo jednostavno raditi s velikim igračima.

• Znači li to da i onima koji su radili s Kukočem i Rađom nije bilo lako?

– Da, s velikim igračima nije lako, pogotovo kada dođu do statusa. Veliki igrači uglavnom imaju veću dozu egocentrizma.

• Nije li Kukoč na terenu bio jedinica za nesebičnost?

– Jest, no ja ne govorim samo o radu s igračima na terenu. Nije igrač samo ono što vidiš na terenu, nego sve oko toga. To je i suživot u ekipi, a to se ne vidi.

• Koliko Vam je kod izbora igrača važan njihov karakter?

– Važan je, ali nije na primaran. S dobrim karakterima a lošim igračima ne možeš napraviti rezultat. A s dobrim igračima a lošim karakterima možeš pokušati.

• Pretpostavljamo da je najteže procijeniti igrača karakterno?

– Treneri kažu da im je isti igrač puno bolji dok ga gledaju u drugoj momčadi. Kod suparničkog igrača gledaš samo dobre stvari, a one loše uočiš kada dođe k tebi.

• Što najviše ne volite u trenerskom poslu?

– To što je to posao koji svi komentiraju i moraš biti svjestan da će biti puno ocjena koje nisu poštene. Najteže je pak što nemaš vremena za relaksaciju. Stalno je novo dokazivanje.

• Za Vas kažu da ste trener koji se ne smije na radnome mjestu. Ne prihvaćate li upravo Vi ovaj posao odveć perfekcionistički?

– Moguće je, i zato je za mene stvarno stresan.

• Je li veći stres biti trener Cibone ili Tau Ceramice?

– Ovdje to možda emotivnije doživljavaš, jer si u svojoj zemlji.

• Kako se čuvate nakon onog srčanog incidenta zbog kojeg Vam nisu dali da se vratite na klupu Tau Ceramice?

– Još uvijek nedovoljno dobro. Trebao bih naći ispušne ventile. Pokušavam raditi neke stvari koje me odvuku od posla. Volim trčati. Trebao bih se više družiti s obitelji, prijateljima, no kako sam ovdje sam, to ide malo teže.

• Jeste li svih ovih gastarbajterskih godina obitelj bila više s Vama ili u Splitu?

– Na početku više sa mnom, no otkako sam postao trener, oni su u Splitu. Zbog djece. Obitelj ne smije ovisiti o tome da li ćeš ti dobiti otkaz ili ne. Ako se nakon četiri mjeseca moraš seliti, djeca moraju mijenjati školu.

• Svaki slobodni dan koristite za odlazak u Split? Posjećuju li Vas Vaši u Zagrebu?

– Dođe supruga, a i sinovi kad im to škola dopušta. Imam 17-godišnjeg Vicka i sedmogodišnjeg Ivana. Vicko igra košarku u juniorima Splita.

• Biste li voljeli biti trener vlastitom sinu, poput Kostelića?

– Ne. On je uvijek tvoj sin, pa ne možeš biti realan. Ne znam bih li bio preblag ili prestrog, no ne bih bio objektivan. Mislim da bi on bio žestoko protiv toga. Njegova karijera je njegov put, ne želim se u to miješati, pogotovo ne javno.

• Jeste li Vi trener kakvog bi igrač Perasović volio? Jeste li bili igrač kakvog bi trener Perasović volio imati? Bili ste vrstan šuter, požrtvovan igrač, dobar defenzivac.

– U oba sam slučaja ja osoba koja govori o sebi, a ja ne mogu sam sebe ocjenjivati. To je najgore.

• Igrali ste u drugoj ligi, a osam godina kasnije u prvaku Europe? Što je Split učinilo divom?

– Dogodio se odličan naraštaj s dva najbolja mlada igrača u Europi. Kukoč i Rađa sazreli su u Splitu, a ne u inozemstvu kao što je to sada slučaj sa hrvatskim košarkašima. Oni su prvu godinu igrali promjenjivo, drugu puno bolje, a treću su eksplodirali, četvrtu su bili najbolji igrači na svijetu. Ključ je bio što ih je klub mogao pratiti. Oni su tad imali ugovor 15.000 DM, manje od vrijednosti golfa. Postojalo je i veliko tržište s kojeg smo dovodili dobre igrače poput Ivanovića, Sretenovića, Savića, koji su zvijezde postali kod nas.

• Iz Splita ste otišli 1992. godine nakon čega je uslijedilo 11 igračkih godina u Španjolskoj.

– To je prekrasno razdoblje. Ne mogu reći gdje mi je bilo ljepše. Bio sam jednu godinu u Lugu, četiri godine u Taugresu, pet u Fuenlabradi i godinu u Alicanteu. Svugdje gdje sam igrao postizali smo svoje ciljeve, i to je nešto što me odredilo. Na račun toga sam čak dobio prvi posao u Sevilli, u klubu u kojem uopće nisam igrao. Da nisam bio igrač u Taugresu, ne bih u Vitoriji bio trener, pogotovo ne nakon samo jedne trenerske godine. Igračka karijera ti to otvara, daje ti priliku.

• Može li se Vaš Split ponovo osoviti na europski jake noge?

– Mogućnosti financiranja u Splitu izuzetno su male. Klub nema trajan i stabilan izvor prihoda, no ja s ove pozicije nemam pravo nikome pametovati. Krajem 80-ih financijski su zahtjevi bili puno manji. Ja sam 10 godina igrao za minimalnu stipendiju te za poslovni prostor i stan koje sam na kraju, u sudskom sporu, morao platiti Splitu. Od Splita sam igrački jako puno dobio, ali vrlo malo u materijalnom smislu. No to je bilo takvo vrijeme. Najvažnije od svega bilo je što igrači do 28 godina nisu mogli izaći van. Da Split sada ima Ukića, Perića, Pašalića, Rančića, možda bi bili prvaci države i među četiri u NLB ligi.

• Kako sada gledate na akciju sportski nezaboravne “generacije 92” koja je završila neslavno?

– S moje strane nije bilo želje ni za kakvom vlašću, nego želja da se hrvatska košarka pomakne s mjesta. Moji prijatelji su me u to zvali i išli smo puna srca, no nismo imali podršku, i to treba tako shvatiti. Nisu u nama prepoznali ljude koji mogu nešto promijeniti iz korijena, i to je tu umrlo. Ta je kritika, bez obzira na to što je bila nezgrapno napravljena, ipak donijela neke pomake.

Cvjetičanin: Peras je velika trenerska perspektica
Danko Cvjetičanin, skaut NBA momčadi Sixersa, Perasa drži velikom trenerskom perspektivom: – Perasa je jako teško bilo čuvati jer je bio neumoran u igri bez lopte. Sjajno je koristio blokove. Kao trener drži se svih načela najuspješnijih europskih trenera. Čvrsto i strogo inzistira na elementima moderne košarke kao što su agresivnost, načela obrane u igri “dva na dva”, protočnost lopte... Ovdje možda nemaju svi razumijevanja za te metode, no u Europi ga doživljavaju kao trenera koji s materijalom koji ima radi odličan posao – kaže Danko.